Ivan Miškeljin – Maraton se trči voljom i umom, a pobeđuje srcem

U razgovoru sa Ivanom, našim maratoncem, prijateljem i saradnikom, saznali smo kako je tekao njegov put od samog početka do titule Prvaka u maratonu, ali smo dobili i vredne savete što se tiče treninga, kako fizičkog tako i mentalnog.
1. Ivane, naravno sve čestitke na uspehu, po treći put si prvak Srbije u maratonu. Kakva je bila konkurencija i kakvi su utisci sa same trke?
– Trka je bila neizvesna od samog početka. Na samom početku izdvojila se grupa maratonaca i polumaratonaca. Vreme je bilo idealno za trku, oblačno sa kišom. Već četiri godine čekam da Beogradski maraton padne na ovakav dan. Izmedju 10. i 11. km izdvojilo se nas troje maratonaca. Ukić, Marković i ja. Trčali smo zajedno do 25. km, gde je Marković na 28. km, Ukić se odvaja napred i ostavlja me 150 metara iza. Pratim ga sledećih 12 km i smanjujem rastojanje na 80 metara. Dolazim blizu Brankovog mosta i vidim Ukića na 60 metara od sebe. Tada ubrzavam  i počinje jurnjava uz Brankov most i Brankovu. Stižem ga na ulazu u Ulicu kraljice Natalije. Keti Pohlod me ohrabruje i viče da ubrzam, a sa druge strane ulice vidim Kristijana Stošića kako se dere  na mene da pojurim.  Ova dernjava i vika ovih ljudi je urodila plodom. Dobio sam neku natprirodnu snagu, ubrzao, počeo da ispuštam životinjske krike  i izvlačim 120 posto snage iz sebe.  Penjem se uz Ulicu kneza Miloša, čujem orkestar koji svira “Marš na Drinu”, što me je osokolilo i pobudio  ponos u meni, što me je još poguralo napred. Hitam prema cilju, približavam se Kenijcu koji je ulazi malo ispred mene u cilj i uzimam titulu prvaka Srbije.
2. Ovo je tvoj najbolji rezultat do sada. Koliko si maratonskih trka do sada istrčao?
– Ovaj, 28. Beogradski maraton je moj šesti maraton po redu. Takodje je drugi put kako trcim maraton u Beogradu. Trčao sam dva maratona u Novom sadu, jedan na Malti i jedan u Podgorici.
Na 28. Beogradskom maratonu sam istrčao svoj novi lični rezultat, u vremenu 2:35:15. Pre dve godine sam istrčao svoj prvi maraton i ostvario svoj lični rezultat u vremenu 2:38:55 i uzeo svoju prvu titulu prvaka Srbije. Skok je sa 2:38:55 na 2:35:15. Moj rezultat je usko vezan sa vremenskim uslovima. Mogu da budem izuzetno fizički spreman, ali ako je vrućina, neću dobro trcati. 18. aprila vreme se konačno poklopilo i bilo je prohladno i oblačno, i trka je “legla”. Naučio sam lekciju, birati trke gde je prosečna teperatura ispod 17 stepeni i gde su veće mogućnosti oblačnog vremena.
3. Šta ti pruža motivaciju, i o čemu razmišljaš u toku trke?
– Tokom trke razmišljam najviše o tehnici i taktici trčanja. Veoma je bitno da u maratonskoj trci održite pravilno držanje tela i da vam kukovi budu u polozaju prema napred, kao i da grudni koš bude isturen napred,a ramena iza grudnog koša, nazad. U slučaju da dođete u položaj da su vam kukovi ostali pozadi, a rameni pojas “prestigne” grudni koš, dolazi do blokiranja disajnih puteva i manji procenat kiseonika unosite u organizam. Isto i ako su vam kukovi nazad – težište tela se usmerava prema nazad, umesto prema napred.
Taktika trčanja je veoma bitna. Upoznati protivnike, upoznati stazu. Iz ličnog iskustva, najbolje sam rezultate postizao kada sam trčao u grupi. Tada jedan drugom pomažete da istrčite trku, naizmenično se smenjujete u vođenju tokom trke i tako olakšavate i sebi i drugima. Najteže je kad trčite sami. Tokom trke dođe i do krize, tada morate sebe motivisati i naći pravu misao da prevaziđete krizu. Setite se nečega sto vam znači mnogo u životu, i držite se te misli dok ne prođe kriza.
4. Da se malo osvrnemo na prošlost i tvoje početke. Odakle ideja da počneš sa atletikom i kako je tekao taj put?
– Davne 1994. godine došao sam u “Partizan” da treniram boks. Izašao sam sa ostalima iz bokserskog kluba na atletsku stazu da trčimo.  Video sam da mi odlično ide trčanje i da sam većinu boksera ostavio iza sebe. Napustio sam boks i prešao na atletiku. Upoznajem Franju Mihaljića i počinjem kod njega da treniram. Kao i veliki broj dece nisam bio dovoljno zreo tako da sam neredovno dolazio i često pauzirao do pola godine. Tek 1997. počinjem ozbiljnije da treniram, ali tad se povređujem i pauziram nekih 13 godina. Tek 2010. godine uviđam da je povreda prošla i počinjem da se spremam, ali ovaj put bez trenera. I tu ova moja maratonska priča zapravo počinje. Iz trke u trku napredujem, u početku trčim polumaratone da bi se nakon dve godine odvažio i istrčao svoj prvi maraton u životu i uzeo svoju prvu titulu prvaka Srbije. Pre nje bih istakao meni dva uspeha u polumaratonu i to Skopski polumaraton 2011- treće mesto i Temišvarski polumaraton 2012 – prvo mesto. Zatim dolazi druga titula prvaka Srbije 2014. i treća 2015.godine.
5. Da li si imao trenera, ili uzora, nekoga od koga si “upijao” ono najbolje?
– Moj prvi uzor u atletici je bio moj trener i osvajač olimpijske medalje u maratonu Franja Mihaljic. On je bio moj prvi kontakt sa dugoprugaskim trčanjam i ulio mi je ljubav ka dugim stazama. Na svetskom nivou moj najveći uzor je Haile Gabre Selasije.
Učio sam i od trenera, ali sam najviše naučio od trkača sa kojima sam trenirao. Od svakog od njih sam uzeo ono što je po mojoj proceni bilo najbolje u njihovom treningu i ugradio u svoj trening. Te trkače ću da nabrojim: Anđelko Rističević, Kristijan Stošić, Katarina Pohlod, Danijela Barać, Nataša Čulafić, Alek Neševski, Nenad Milošević, Zoran Bursać i drugi.
Ova godina će mi ostati u sećanju po savetima atletičarke koju spremam Katarine Pohlod. S obzirom na to da mi se često kvarila tehnika i pogrbljivao sam se tokom trčanja, što je bilo evidentno na snimcima prethodnih trka, Keti me je pitala da li radim vežbe stabilizacije trupa (trbušnjaci, leđnjaci i druge), na šta sam rekao da radim, dva puta nedeljno. Rekla mi je da je to nedovoljno i da treba da radim 4-5 puta nedeljno. Poslušao sam je i popravio držanje tela, kao i rezultat u maratonu i polumaratonu. To je tipičan primer da se ne uči samo od trenera, nego se može mnogo naučiti i od atletičara koje treniramo.
6. Da bi došao to takvog uspeha, čovek mora da bude uporan i disciplinovan, ali i da ima podršku sa strane.  Koliko je to presudan faktor?
– Podrška je bitan faktor svakog trkača. Jedna reč dobačena iz publike bilo od trenera, rodbine ili gledalaca može da podigne trkača i da ga osokoli, ili ako je pogrešna može da postigne obrnut efekat. Porodice trkača treba da imaju razumevanja za njihovog člana i sate koje provodi na treningu. Maratonski trening može da traje od sat i po do tri i po sata i može da bude veoma naporan, zato razumite vašeg maratonca kada se vrati kući umoran i legne da spava umesto da se pozabavi kućnim poslovima.
Kada neko od vaših poznanika trči maraton, a zamoli vas da tu subotu ili nedelju izađete na ulicu i navijate za njega, ucinite to, jer ćete doprineti da taj maratonac ili maratonka istrče lični ili uspešno završe svoj prvi maraton.
7. Kako izgledaju tvoji treninzi? Na čemu je akcenat prilikom treninga za maraton
– Nedeljni mezociklus izgleda ovako: smenjuju se jači i lakši treninzi. Ako sam ponedeljkom radio jači trening, utorkom je lakši trening, i tako naizmenicno. Jedan dan nedeljno je odmor kada uopste ne trčim. U periodu kada radim dva treninga dnevno, jedan trening koji se radi ujutro je jači, a drugi koji se radi poslepodne je lagan i to je lagano rastrcavanje. Pored trkačkih treninga radim i vežbe snage, ali samo sa sopstvenom težinom. Vežbe jačanja nogu radim dva puta nedeljno, dok vežbe stabilizacije trupa (trbušnjaci i leđnjaci) radim 4-5 puta nedeljno. Skrenuo bih pažnju trkačima na vežbe stabilizacije trupa, jer od njih zavisi posturalni stav odnosno držanje trupa pravo tokom trke. Trkači se cesto pogrbljuju u ramenom pojasu kada trče, kukovi im dolaze u sklonjen polozaj prema nazad, a samim tim dolazi do smanjenja unosa kiseonika u organizam i trkač trči neefikasno i gubi na tehnici. VEŽBE STABILIZACIJE TRUPA TREBA RADITI ŠTO ČEŠĆE.
8. Šta imaš sledeće u planu od takmičenja? Da li planiraš da trčiš i neke maratone u inostranstvu?
– Planiram da u septembru ove godine trčim polumaraton, a u oktobru maraton. Želeo bih da polumaraton trcim u Kopenhagenu, a maraton u Ajnhovenu. Planiram da polumaraton trčim između 1:12 i 1:13, a maraton izmedju 2:29 – 2:32.  Od domaćih trka planiram da učestvujem na Noćnom polumaratonu u Novom Sadu, Adidas Boost trkama u maju i septembru, kao i na Adidas Open Run trci u oktobru. U maju sledeće godine ako budem spreman trčao bih maraton u Roterdamu.
9. Šta je za tebe maraton i kako bi ga opisao? I šta je presudno za uspeh u maratonu?
– Maraton se mora doživeti na sopstvenoj koži da bi se razumeo. Test izdržljivosti, karaktera, volje. Maraton dugo traje i zato je najnepredvidljiviji, ogroman broj procesa u organizmu se dešava i može se desiti da i najpripremljenijem favoritu trka ne “legne”, a da neki trkač od kog se nije očekivalo ostvari dobar plasman. Pored fizičke spremnosti vremenski uslovi kao konfiguracija terena i nadmorska visina znatno utiču na maraton. Idealna slika i uslovi jednog maratona bi bili ovi: temperatura izmedju 12 i 16 stepeni, oblačno vreme bez vetra i bez sunca, nadmorska visina na nivou mora. Takve idealne uslove imaju maratoni koji se trče u severnoj Evropi i istakao bih tri maratona koji su za mene takvi: Roterdamski maraton, Kopenhagenski maraton i Ajndhovenski maraton.
Maraton je za mene 70 odsto stvar uma i vere, a 30 odsto stvar fizičkog treninga. U  maratonu se pobeđuje sa tri “oružja”: umom, srcem i voljom. Dobar trkač mora da uskladi ova tri “sveta trojstva”. Mora da zna kada da trči srcem, a kada glavom, kada da uključi jedno, a isključi drugo. Imamo trkače koji su suviše srčani pa prvi deo trke istrče odlično, a ne uspeju drugi jer sagore i istroše se u prvom delu. Imamo trkače koji trce umom, inteligentne koji kalkulisu, pa pametno istrce skoro celu trku, ali izgube od trkača koji trče srčanije u finišu trke. Kada znate koji je vaš roblem u trci, bilo da je u srcu ili u glavi, morate imati volju da to promenite. Učitez greška. Lično iz pobeda ništa nisam naučio, najviše sam naučio kroz poraze. Što vise analizirate greške načinjene u maratonu, to u sledećoj trci manje rizikujete.

Leave a Comment